Jamie Beck

U martu mjesecu 2020. godine iskusili smo kako izgleda kada cijeli svijet u potpunosti stane. Strah, neizvjesnost i nemocnost svih nas da ucinimo bilo sta, obiljezili su proljece za nama. No, cini se da se ni godinu dana nakon kobnog marta nije promijenilo mnogo toga. Okovani brigama, sto egzistencijalnim sto globalnim, okrenuti gomili pitanja na koja niko nema odgovor svi tragamo za parcetom normalnosti. U svom domu na jugu Francuske Dzejmi je stvorila svoj kreativni svijet u kom je dijelila sa svima svoje izazove stvaranja, zaradjivanja i podizanja djeteta u vrijeme globalne pandemije, i ako mene pitate postala nekrunisana kraljica izolacije 2020. godine 😊. Ovo je prica o jednoj od mojih licnih heroina - Jamie Beck.

Rodjena u Teksasu, sa 13 godina od svoje majke dobija analogni fotoaparat Pentax Honeywell 35mm Spotmatic iz 70-tih, koji je i danas prati na putovanjima. Kao da je ta kamera odredila njen put pa je tako Teksas zamijenila za urbanu dzunglu poznatiju kao Njujork i pocela da studira modnu fotografiju na ''Fashion Institute of Technology''. Kako sama kaze njeno ucenje o fotografiji se nikada nije i nece zavrsiti. I to je sigurna sam jedna od prednosti fotografije kao profesije. Nikada ne mozete reci da ste sve naucili ili da sve znate. Dzejmi kaze kako i dalje cita knjige, gleda Youtube klipove, pohadaja kurseve, kupuje razlicite kamere kako bi ucila da fotografise sa njima. Njena karijera kao fotografa zapocela je tako sto je bila asistent razlicitim fotografima a kasnije je i radila kao freelancer za razlicite manje casopise.

Svoje online prisustvo zapocinje 2009. godine otvaranjem Tumblr-a pod nazivom From Me To You (na zalost nije vise aktivan). Na njemu je dijelila mnostvo fotografija iz licnog arhiva, skeniranih sa filmova. Kasnije sa Tumblr-a prelazi na blog nazvan Ann Street Studio. Blog je dobio ime po istoimenoj ulici na Menhetnu gdje su ona i njen sadasnji muz dijelili radni prostor. 2010-tih modna blogosfera je bila na vrhuncu i 2012. sam pocela pratiti njen blog. Bio je kombinacija njenih komercijalnih angazmana, putovanja i generalno lifestyle-a. Fashion week-ovi, modne kampanje, crveni tepisi - Dzejmi je bila svuda!

No, pravi uspjeh dozivjeli su 2011. godine kada su ona i Kevin kreirali Cinemagraphs. Sinemagraf je motion digitalna forma, hibrid fotografije i videa. Predstavlja fotografiju ciji se jedan dio pokrece i ponavlja stvarajuci iluziju animacije, sjecate se kako su izgledale novine u Hari Poteru (The daily prophet) e pa tako nesto 😊. Ako se pitate da li su to gifovi, odgovor je i da i ne, oni mogu biti sacuvani u gif formatu ali i u video formatu, no njihov proces nastajanja se razlikuje. Kevin je za kanal Adobe Creative Cloud snimio video u kom objasnjava proces nastajanja pa za sve zainteresovane,klik ovdje. Na pitanje kako je doslo do ideje da stvore sinemagrafs Dzejmi kaze kako je Kevin uvijek ekserimentisao sa gifovima i izolovanjem animacija. Njihova digitalna kamera imala je opciju snimanja i pomislili su zar ne bi bilo lijepo kada bi mogli pruziti ljudima nesto sto bi im primaklo iskustvo nedelje mode, sta ako bi to bilo nesto vise od fotografije, tako su izmedju fotografisanja nedelje mode snimali i lovili prave momente, koje bi Kevin kasnije u post-produkciji spajao zajedno. Kada su ih okacili na Tumblr, znali su da su njihovi zivoti zauvijek promijenjeni. NJihove fotografije su ozivjele.

Radili su kampanje za mnostvo luksuznuh brendova Cartier,Tiffany & co, Armani, Saks 5th Avenue, DKNY, Zac Posen, Prabal Gurung, Chanel, Marchesa, Oscar de la Renta, Balenciaga... Njihov uspjeh u modnom svijetu je rastao i radili su razlicite kampanje. To je podrazumijevalo putovanje kao sastavni dio njihovog posla. Na letu iz Svedske 2016. Dzejmi je imala neprijatno iskustvo, i mislila je kako avion nece sletjeti. Prva pomisao bila je, eto, nikada necu saznati kako je zivjeti u Francuskoj. Dala je sebi obecanje da ako sleti ziva i zdrava probace zivot u Francuskoj. I to se, je li ,i desilo 😊.

Mozda bi vecini prvi izbor bio Pariz, no Dzejmi i Kevin su se odlucili za potpunu promjenu zivotnog stila i izabrali Provansu i selo kod Luberona. Nakon sto je uspjesno prezivjela francusku biroktratiju i dobila vizu cekala je potpuna promjena nacina zivota. Od toga da su je ujutro budili zraci sunca a ne alarm, da je jutarnja rutina podrazumijevala odlazak za svjezi baget u pekari i lagano ispijanje kafe u obliznjem kafeu, sve ono sto je u Njujorku bilo nezamislivo. Prvobitni sok dozivjela je kada je posla u prvu trgovinu, kvalitetno vino kostalo je ispod 10e a ne preko 30 kao u Njujorku, voce i povrce drugacije je mirisalo i izgledalo od onog genetski modifikovanog u SAD-u, a bilo je dostupno samo sezonsko voce i povrce.

Na oko jednostavan zadatak, navici se na sve blagodeti koje priroda pruza na jugu Francuske, ali po njenim rijecima izazovi su bili na svakom koraku. Provela je cio mjesec plakajuci svakog dana suocena sa potpuno drugom kulturom i zivotnim navikama, preispitujuci svoju odluku. Francuski nije govorila, a bilo je pitanje kako obaviti neke najjednostavnije stvari, kako pozvati taksi, kako obavljati online kupovine (imajte na umu da je Amerika zemlja u kojoj i toalet papir kupujete online, Amazon Prime je za francusko selo misaona imenica) kako objasniti mesaru koliki komad mesa zelite, gdje kupiti lijepak i jos sto jedno pitanje. Dzejmi opisuje sebe kao komunikativnu i druzeljubivu osobu i osjecaj samoce (Kevin nije bio sa njom od prvog dana) i izopstenosti mucio joj je. Nije bilo dovoljno izaci iz tamnog NY dress code-a u zemljane lanene tkanine i reci ovo sam nova ja. Bilo je potrebno pronaci svoje mjesto pod suncem, vapila je za licnim preobrazajem. Kako su nedelje odmicale, njena jednostavna rutina dovela je do toga da su je ljudi poceli prepoznavati, stupati u kontakt sa njom i na kraju je i uciti odredjene rijeci i fraze.

Dzejmi je dozivljavala licnu renesansu i sve to je nesebicno dijelila sto kroz njene fotografije, Instagram storije sto kroz blog postove (nazalost poslednji post objavljen je 2020.godine). Preseliti se u grad u koji niste nikada bili, u stan koji niste vidjeli gdje se govori jezik koji ne znate i pored toga ne poznajete nikog, bilo je neophodno okrenuti se sebi. Njen pocetak zivota u Francuskoj obiljezile su serije autoportreta koji su opsivali kako se Dzejmi osjeca.

Istrazivala je i svoje tijelo i svoj um. Na njenim fotografijama osjecala se sloboda koju je i ona sama istrazivala. Sve prirodno za nju je izvor inspiracije. No, na tom putu nailazila je na neodobravanje. Jedna fotografija izazvala je nerazumijevanje jednog dijela njene porodice za ono sto stvara. Sjecam se svoje iznenadjenosti cinjenicom da ljudi iz liberalne Amerike nalaze nesto u njenom radu pogresno. Da, Dzejmi jeste slikala nage akte ali nazivati to pornografijom, kako oni jesu, ostavilo je gorak ukus u ustima, ali i izazvalo gomilu poruka podrske koji su stigli na njenu adresu.

Report-ovana slika je nanovo objavljena sa cenzurom (da, Instagram i dalje ima problem samo sa zenskim bradavicama, muske su ok) a Dzejmi je dobila vjetar u ledja da ne staje vec da prigrli sve ono sto osjeca i nastavi sa istrazivanjem toga ko je ona kao fotograf. Citat Alber Kamija sumirao je cijelu situaciju u kojoj se nasla : ''Jedini nacin da se suocite sa neslobodnim svijetom je da budete tako nepojmljivo slobodni, da sam vas zivot postane cin pobune.“ Pronasla je srecu i zadovoljstvo u jednostavnom nacinu zivota. Njeni dani se sastoje od fotografisanja, kuvanja, ciscenja... I kaze kako je tek u Francuskoj spoznala sta znaci pravi osjecaj slobode. Lisila je sebe konstantne jurnjave za novcem, gradske buke i pronasla je mir za kojim je tragala.

O stvaranju sinemagrafa Ofelija : ''This cinemagraph is a bit of a French baptism, a creative cleansing. I am no longer who I was before France. I have let myself wash away all my preconceived notions, and now, no matter where I end up on this earth, I will always be able to remember this version of me fearlessly floating weightless in the water that summer evening in the South of France where I met and drowned so many of those fears. Where the currents will take me I’m not sure of, but the view looking up is lovely and the creatures out to get me are now just friends…''

Od vremena kada je Dzejmi stigla u malo selo Apt en Luberon i iskusila zivot bez Kevina u nepoznatom svijetu do danas, mnogo toga se promijenilo. Njen krug prijatelja u Francuskoj se prosirio, postala je poznata Amerikanka u svom selu, o njoj su pisali i francuski mediji, ali je i postala majka sada vec trogodisnje Eloise. Avanture Eloiz sa mackama po Provansi su must follow na Dzejminim storijima 😊.

Serija autoportreta nastalih od dana kada je saznala da je trudna do prvog rodjendana Eloise su dokaz Dzejmine snage kao storytelller-a. Ne, to nisu trudnicke fotografije kakve ste navikli da gledate. Dzejmi uzima od slikara onaj osjecaj koje ulje na platno donosi, pokreti su meksi, svijetlo je prirodno, predmeti ne izgledaju moderno, a sminka se sastoji od ruza i prirodnog ulja za lice i tijelo. Pored autoportreta stvara i mrtve prirode sa predmetima, cvijecem i hranom koje nalazi u svojoj blizini. Dzejmi za razliku od vecine fotografa, ne krije svoje trikove i proces stvaranja fotografije. Od toga sta koristi do samog editovanja fotografija Dzejmi vodi svoju publiku do krajnjeg proizvoda. Neki zahtjevniji editi su trajali i danima, kao stvaranje "Tajne vecere''. Ono sto mene licno najvise zapanjuje u njenom stvaranju je cinjenica da ne koristi mis vec samo touch pad svog laptopa ! Say whaaat 😊 !?

Kada je svijet stao na neodredjeno u martu 2020. godine Dzejmi se nasla pred izazovom stvaranja, zaradjivanja i balansiranja profesionalnog sa privatnim. Bilo je neophodno cuvati i brinuti o dvogodisnjoj Eloiz, stvoriti novi izvor prihoda, kako su svi projekti u tom trenutku bili otkazani (ukljucujuci izlozbu u Njujorku koju je Dzejmi dugo pripremala). Naci snagu i volju, ali i inspiraciju u najmracnijem periodu koji nasa generacija pamti, Dzejmi svoje stvaranje fotografija koje se do tada nalazilo pod hashtagom #MyProvenceEverydayObjects seli na hashtag #IsolationCreation i stavlja sebe pred izazovom stvaranja fotografije svakog dana trajanja lockdown-a. Ona i Kevin dijele svoje radno vrijeme na pola, kako bi dok jedno radi drugo cuvalo Eloiz, i tako nalazi vrijeme za stvaranje necega sto ce definitivno uci u istoriju kao podsjetnik na nemile 2020.godine 😊. Svojim potezom inspirise hiljade stvaralaca sirom svijeta te se danas pod hastagom #isolationcreation moze vidjeti preko 550 hiljada razlicitih fotografija i umjetnickih djela. Jedna stvar je vodila do druge, pa se tako rodila ideja da svoja djela ucini dostupna vecini, kako ona prodata na aukciji, fine art printovi su bili van budzeta vecine koja je prati. Kevin, poznat i kao the best customer service dad 😊 kreira sajt za prodaju Dzejminih slika. Dok ovo kucam, nestrpljivo cekam moj Day 41 (Natasa hvala ❤️ best birthday gift ever).

Njene fotografije su se nasle i na maskama za mobilne telefone, a u buducnosti vjerujem da ce svoj program prosiriti i na stationary. Pored oba kruga lockdown-a tokom kojih je Dzejmi fotografisala, na sajtu se mogu naci i druge serije fotografija koje vam preporucujem da cekirate. Izmedju ostalog Dzejmi je dio novca od prodaje donirala u dobrotvorne svrhe, i to preko 20 hiljada dolara, umjetnicima pogodjenim tokom karantina. Kao omiljeni izdvaja dan 27. Fotografija na kojoj su bozuri i lale uslikani zajedno ali u odvojenim staklenim posudama. Ta scena ju je podsjetila kako smo svi bili izolovani ali opet zajedno, bas kao i cvijece na slici. Svaki dan Dzejmi je na storijima sve nas vodila kroz proces stvaranja fotografija, od nalazenja inspiracije pa do samog editovanja, ali i osjecanja koja su obiljezavala svaki od tih dana.

Ovdje se naravno ne zavrsava njen kreativni put. Dok je njen blog pauzirao, Dzejmina tastatura nije odmarala. Vec godinu dana vrijedno radi na sakupljanju i uoblicavanju materijala za publikaciju njene prve knjige o zivotu i stvaranju u Provansi. No words needed, zeljno cekam tu knjigu ! Danas mi je jako drago sto me je jedna random fotografija odvela do Dzejminog bloga prije nekih 8-9 godina, drago mi je sto sam mogla da ispratim njeno sazrijevanje i kao naratora i kao fotografa. Jer koliko ljepote njeno oko vidi toliko i njena ruka umije da napise. Cekam da kupi chateau i pakujem kofere, valjda ce joj trebati asistent (p.s.znam francuski,what else you need) 😊?

Dzejmi je prozor u svijet mogucnosti, dokaz kako nas uspjeh ceka kada samo malo zakoracimo van zone svog komfora. Prihvata i slavi svoje nesavrsenosti i greske. Pokazuje kako mozemo zivjeti autenticno bez prisiljavanja da se uklapamo u bilo cije okvire i standarde. Kako je sloboda neophodna svakom od nas, i dok ne ispunimo ono za cim u svojoj sustini vapimo necemo se osjetiti potpuni.